|
|
| listopad, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...
*boxevi su u doradi
Svakako posjetite:
*ja. Dok ne smislim drugo ime, ostat će ovako
Evan Spider Riddle
Vanja Miller
Emily Davis
Chris Nettles
Evo me. Rano je jutro, i ja ležim na krevetu u svojoj svježe obojanoj sobi. Zrake sunca pokušavaju se probiti kroz svijetlozelene zastore, dok glazba sa starog gramofona jedva dopire do mene. Pogled mi padne na gitaru koja je,zaboravljena, stala u kutu sobe i skupljala prašinu. Poviše gitare visjela je ploča na koju sam stavljala sve fotografije, slike i crteže i sve što mi je bilo važno i imalo bilo kakvu ulogu u mom životu. Crveno srce, nacrtano drvenom bojicom, bilo je išarano crnom pastelom. To sam ja napravila. Jer, koliko god čudno i neistinito zvučalo, ja više ne vjerujem u ljubav. Ne nakon onog što se dogodilo.
Tada se vrata otvore i u nju stupi visoka i mršava prilika. -Što je?- bila je moja prva rečenica tog jutra. Vanja je stajala nagnuta poviše mene, gledajući me kao da sam izložak u muzeju.
-Šta je?- ponovim pošto nisam čula odgovor. -A ništa.- prene se Vanja -Došla sam vidjeti što radiš.- reče i stane mi kopati po ormaru. Dobaci mi odjeću i reče: -Obuci se. Idemo vani. Ne da mi se stati ovdje.- -Vanjaaaa.-izustim i bacim se natrag na krevet.
-E nećeš.- reče ona i uzme mi pokrivač. Zatim je otišla do prozora i širom ga rastvorila, tako da je svjetlost zauzela sobu, a sitna zrnca prašine izazivala su me na kihanje.
-Da vidimo. Ne želiš biti među četiri zida, ali želiš u trgovačkom centru?- upitala sam Vanju dok smo se vozile pokretnim stubama prema već spomenutom objektu.
-Da.- odgovori i namjesti svoj umiljati pogled.
-Odakle vi ovdje?- bio je to glas mog brata, a s njim je bila i Emily.
-Što ste vi opet skupa?- upitam, na što ovaj poljubi Emily. –Stari, izvadit ćeš joj jetru ako tako nastaviš.- dovikne Vanja i dođe do nas. Emily se odvoji od Chrisa i nasmiješi se.
Sam Bog je htio da se njih dvoje nađu. Ovo im je vjerojatno petnaesti put da su skupa. Kada su prvi put prohodali, izdržali su skupa tri mjeseca, pa su narednih par mjeseci bili s drugim ljudima, da bi kasnije iznova prohodali i tako u krug. Nitko to nikad nije razumio, a nitko nikad i neće.
Emily mi je prijateljica, a Chris je moj brat. Točnije, polubrat. Ali mi ne volimo tu riječ.
Da vam objasnim ovu naizgled zamršenu situaciju:
Moj tata je u svojim godinama, kako Vanja kaže, bio 'rasplodan'. Godinu dana prije no što je upoznao moju mamu, dobio je sina. Christopera. Zatim je upoznao moju mamu i tako sam nastala ja. Chrisova mama je umrla dok je on bio četverogodišnjak pa se on doselio kod nas. On, ja i Seth, moj najbolji prijatelj, smo od tada uvijek bili skupa, sve dok u naše živote nisu ušle Vanja i Evan, sestrične čije su se svađe čule po cijelom Londonu. Doselile su se svaka s roditeljima u svoju kuću, i tako od našeg malog tria napravile peterac. U međuvremenu su se moji roditelji rastali, nikad službeno ali u srcu jesu; mama je krenula za glumačkom karijerom, a Chris i ja smo ostali s tatom. I nijednom nismo požalili zbog toga.
Sjedim na prozoru i crtam dok mi lagani ljetni povjetarac pokušava oteti crtež. Vanja leži na podu i čita staru prašnjavu knjigu koju je našla ispod mog kreveta., dok Evan lakira nokte i usput psuje jer isto ne može napraviti. Emily bi trebala uskoro doći s pizzama. Tišinu koja je dotad vladala proparala je Evanina glasna psovka: -Jebemti i moje kroodilske nokte, Odustajem!- reče i uspije baciti crni lak na pod i uzrokovati njegovo prolijevanje, što je izazvalo još veću bujicu psovki. Krenula sam uzeti lak, ali je tada vjetar jače zapuhao vjetar i odnio crtež starinskog dvorca. Nisam mogla ništa već gledati kako se crtež spušta i napokon slijeće u grmlje pokraj ulaznih vrata.
***
Kasnije tog dana nalazila sam se u kućici na drvetu koja je stala ondje otkad znam za sebe. Bila je stara i mogla se svaki čas urušiti, ali je nama bila draga i većinu slobodnog vremena smo provodili ondje. Razmišljala sam kako ćemo se za 3 i pol tjedna ponovo naći pred crnim vlakom koji će nas odvesti u Hogwarts. Svakog ljeta sam imala podvojena mišljenja o povratku u Hogwarts: praznici su super i super se zabavljamo, ali u Hogwartsu ima nešto...čarobno. 'Osim Ravenclawskih dečkiju' nadopunila bi me Evan da je sad ovdje. Očni kapci su mi postajali sve teži da bi pet minuta klonula u san.
-Vau. Baš je lijepo ovdje.-probudi me netko. Ustuknula sam kad sam shvatila da uopće ne poznajem tu osobu. –Ne moraš se plašiti. Nisam nikakav psihopat.-
-Ne vjerujem baš u to.- rečem
-Pa vjeruj. Budući da si me ti stvorila.-
-Molim?!-
-Ti si me stvorila,Amy- reče on tonom 'pa-svi-to-znaju'
-Nisi normalan. I kako mi znaš ime?- reknem u namjeri da izađem iz kućice.
-Znam sve o tebi.Možda i nisam normalan. Ali gledaj ovo.- pucne prstima. U idućem trenutku se nalazio na travnjaku i dozivao me. Nagnula sam se na rub kućice i gledala ne vjerujući svojim očima. Tada se stvorio na grani stabla i pjevušio 'Twinkle, twinkle little star'.
-OK, JA nisam normalna.- rečem sama za sebe. –A kako se ti zoveš?-
-Jack. Želiš da ti objasnim sve ovo?-
-Bilo bi dobro, da.-
-Evo ovako: ja sam plod tvoje mašte. Imaginarni prijatelj. Drugi me ne vide, već samo ti.-
-Jel' ovo znak da sam spremna za ludnicu?-
-Ne-e- nasmije se i uz glasan –puk- nestane bez traga. Nekoliko sekundi sam stala ukipljena a onda sam krenula prema kući uvjeravajući samu sebe kako su sve ovo posljedice neispavanosti.
Vratila sam se. Znam da je post očajan ali jednostavno nemam inspiracije. Poslije će biti bolje. Nadam se da se neki ljudi neće ljutiti što sam ih ubacila bez pitanja,ali napravila sam kako mi odgovara za priču. =)
